Buđav lebac, ilustracija

Svedoci smo da čim krenu neka poskupljenja, prvo poskupi hleb, pa zatim sve ostalo. Malo po malo, došlo se do cene od 1,80 KM po vekni hleba. To nije ona, narodski rečeno, “kila hleba” već hleb od 600 g. A upitno je često i tih 600 g.

Kvalitet hleba loš. Kod pojedinih zvorničkih pekara gotovo pa jnikakav. Grehota je uopšte o hlebu na takav način govoriti. Ali nema druge. 

U jednoj pekari prodaju bajat hleb kao današnji, pa ako odete da negodujete jer ste dobili veknu koja je tvrda kao kamen, onda vas nevoljno radnice umire tako što vam daju hleb sa druge police, taj je današnji, krenu da ga prodaju tek kad rasprodaju one bajate. A i ovaj današnji, Bog da oprosti, nije nikakav. Jedva se jede. Nazor. Sutradan već od njega ni prženice ne mogu da se naprave.

U marketu na polici viđali smo čak hleb na kome je datum proizvodnje sutrašnji. I to može, samo da se obrće. Postali smo toliko varljivo društvo da se i na onome što je najosnovnije zakida i vara.

U ponudi su uglavnom nepečeni i gnjecavi, često “naduvani” aditivima hlebovi, sa viškom vode u sebi. Dva dana stoje i pozelene, više nisu ni za šta.

Mnogi pekari aditive i kvasac koriste odoka, iako prekomerne količine mogu biti štetne po zdravlje konzumenata. Ima li neko da to kontroliše? Očigledno nema.

A 1,80 KM, složićete se, nije malo, pogotovo nije malo ako se ima u vidu kvalitet, koji je zaista, zaista loš. Mora li na svemu da se zakida? Mora li uvek na uštrb profita da se kvalitet sroza do dna? 

Nešto stariji sugrađani pamte “Žitopromet” pekaru i kad ujutro zamirišu vruć hleb i kifle, teško im je odoleti. Tu se ipak neki nivo držao, u odnosu na ovo sada, itekako visok nivo. Radili su kvalitetni tehnolozi i vodilo se računa o procesu proizvodnje.

Pekari najpre treba da se pozabave kvalitetom, pa tek onda da traže naredno poskupljenje hleba.